Čitaonica mohačkih Šokaca

U godinama nakon nagodbe, u Mohaču su se promijenili ekonomski i društveni odnosi. Nastala je nova industrijska i trgovačka buržoazija, a broj intelektualaca je rastao. U gradu su se u kratkom vremenu pojavili najrazličitiji oblici čitaonica i udruga. Gotovo svaka klasa i sloj imali su svoju udrugu. Kao rezultat toga, u gradu se odvijao tako živahni društveni život koji je privukao pažnju Šokaca, a na početku stoljeća i oni su se uključili u čitaonički pokret: osnovali su svoju čitaonicu.

Prema dokumentima, "Čitaonica mohačkih Šokaca" osnovana je 25. lipnja 1905. pod predsjedništvom odvjetnika Jágicsa Józsefa. Na svečanom otvorenju, predsjednik je u svom govoru rekao da su se "već prije 18-20 godina trudili s više ljudi, ali su svi njihovi napori propali jer 70-80 % šokačkog stanovništva nije znalo hrvatski jezik ni usmeno ni pismeno." Prema drugom izvoru, motiv za osnivanje čitaonice bio je taj što "Šokci čine više od polovice grada". Među osnivačima danas više nitko ne živi. Živi članovi čitaonice rekli su da su i oni, kao i mohački Hrvati, željeli osnovati svoju čitaonicu. Njihovo osnivanje odgodilo se samo zato što među Šokcima u to vrijeme nije bilo učitelja ni drugih obrazovanijih ljudi koji bi mogli voditi takvu čitaonicu. Tako su na čelo čitaonice došli intelektualci koji nisu govorili jezik članstva, ali su se mogli nametnuti šokačkom stanovništvu. Budući da su bili odvjetnici, mogli su se istovremeno popularizirati među članovima čitaonice.

Svečano otvorenje održano je 1. listopada 1905. u 15 sati u prostorijama čitaonice u Tomori ulici. Tamo su iznajmljivali dvije male sobe 32 godine. U Mohaču je to bila prva čitaonica za nacionalne manjine, stoga je otvorenje predstavljalo poseban događaj u životu grada. "Topovi su označili radost šokačkog naroda što se i njima otvorila vrata kulturnog uzdizanja... dvorište je također bilo puno članova i gostiju." Nažalost, popis osnivača nije sačuvan za buduće generacije, ali znamo da je čitaonica započela s 60 osnivača, a u prvim godinama broj članova bio je oko 200. Tijekom imenovanja čitaonice, vlasti su izrazile prigovor jer nisu odobrili dozvolu za rad, zbog čega je 6. svibnja 1906. predsjedništvo sazvalo izvanrednu skupštinu, čija je jedina tema bila rasprava o statutu koji je Ministarstvo unutarnjih poslova vratilo na dopunu. Tada je naknadno u naziv čitaonice umetnuta oznaka "hrvatski". Tako je ispravljen statut odobren 16. srpnja 1906. od strane Ministarstva unutarnjih poslova, a članstvo je o tome obaviješteno na redovnoj skupštini u siječnju 1907. Od tada je radila pod imenom "Čitaonica mohačkih Šokaca hrvatska".

U životu čitaonice, kulturni programi i plesne zabave, balovi igrali su važnu ulogu već u prvim godinama – o tim događanjima i njihovim sudionicima lokalni tisak redovito je izvještavao. Njihov najveći događaj bio je na fašniku 1907. kada su prvi put organizirali (danas također vrlo popularni) tradicionalni šokački bal. "...Plesna dvorana bila je prepuna, tako da se slavenski narodni ples, kolo, mogao izvoditi samo u dva velika kruga i uz zvukove dviju gajdi. Za ostale plesove muziku su svirali tamburaši." Tijekom rada čitaonice često su se održavali i takvi programi koji su služili za proširenje znanja članova.

Udružno življenje od 1912. godine širom zemlje je stagniralo. U pripremama za rat, ograničena su prava društvenih organizacija. Mohačka čitaonica nastavila je s radom, ali rat je i ovdje osjetio svoje posljedice. Članstvo je, iako u teškim okolnostima, nastojalo održati čitaonicu na životu. Godine 1916. redovna skupština koja se uvijek održavala u siječnju, uspjela je biti sazvana tek u ožujku. Nakon smrti Jágicsa Józsefa, predsjednik je postao dr. Prakatur Tamás, mohački odvjetnik, kojeg su 1921. i 1926. izabrali za zastupnika u saboru.

Godine 1918. Mohač je došao pod srpsku okupaciju, a do 1921. godine život u čitaonici je zamro, ali službeno nije prestala s radom. Srbi su iz naziva čitaonice uklonili oznaku "hrvatski" i postala je "Šokačka čitaonica". Međutim, veći dio članstva ostao je daleko od politike i držao se duha dosadašnjeg rada čitaonice. Grad je 26. kolovoza 1921. proslavio oslobođenje od srpske okupacije, a među okupljenima bili su i Šokci. 15. ožujka 1929. godine, šokačka zajednica doživjela je veliki gubitak, preminuo je predsjednik dr. Prakatur Tamás. Nakon njegove smrti, članovi čitaonice više od godine dana nisu mogli odlučiti o novom vođi, jer nisu mogli pronaći nekoga tko bi ih mogao predstavljati. U travnju 1930. izabran je novi predsjednik. Ta godina bila je značajna i po tome što je čitaonica proslavila četvrt stoljeća postojanja.

U čitaonici je tijekom 25 godina članstvo uspjelo oblikovati u snažnu zajednicu, a život čitaonice postao je toliko popularan među Šokcima da su odlučili izgraditi novu zgradu. Izgradnja zgrade čekala je još 6 godina. Godine 1936. vodstvo je započelo s ostvarivanjem starog sna Šokaca, izgradnjom nove zgrade. Na adresi u ulici princa Jenőa 34 (danas Táncsics M. ulica), u onom dijelu grada gdje su živjeli Šokci, kupljena je jedna ruševna kuća. Članovi su je sami srušili, tako da je u proljeće mogla započeti gradnja. Izgradnju zgrade podržali su svi Šokci onako kako im je to materijalna situacija dopuštala. U manje od godine dana nova zgrada je bila gotova, a svečano otvorenje održano je 1. kolovoza 1937. godine, te je u narednim godinama igrala izuzetno važnu ulogu u kulturnom razvoju Šokaca. Stariji i mlađi sudjelovali su zajedno u radu čitaonice, godinama su se prenosile drevne tradicije, plesovi, narodne pjesme s oca na sina. Mlađi amateri iz čitaonice svake su godine organizirali popularne i kvalitetne cjelovečernje kulturne programe.

U godinama Drugog svjetskog rata, djelovanje udruga ponovno je počelo opadati u cijeloj zemlji, a život u čitaonici također je malo utihnuo. Dana 9. kolovoza 1942. čitaonica je održala svečanost povodom podizanja zastave. Na događaj koji je izazvao nacionalnu odjek došli su visoki gosti u grad. Unatoč tome što su tijekom Drugog svjetskog rata čitaonice općenito propadale, život u mohačkoj čitaonici nije stao, iako su se u to vrijeme svi sastanci mogli održavati samo uz dozvolu policije. Događaji tih godina svjedoče da je članstvo čitaonice tijekom najtežih vremena ostalo zajedno. Imali su jedan cilj pred sobom: po svaku cijenu održati čitaonicu, nastaviti čuvati onaj drevni plamen koji su im ostavili njihovi djedovi i očevi.

Nakon 1945. godine, rad čitaonica pregledao je ministar unutarnjih poslova, koji je nakon pregleda naredio njihovo raspuštanje. To je bio i sudbina mohačke čitaonice: 11. rujna 1946. raspuštena je "Čitaonica mohačkih Šokaca hrvatska". Vijest je rastužila mohačku šokačku zajednicu, teško su se mogli pomiriti s odlukom ministra unutarnjih poslova, jer su u čitaonici vidjeli temelj svoje budućnosti. Prije nego što je službena imovinska regulacija provedena, članovi čitaonice sakrili su nekoliko materijalnih dokaza za buduće generacije, tako da je ostala sačuvana izvorna plava svila zastava.

Grad je naslijedio nekretninu s pokretninama i nastavio je koristiti kao kafanu, ali su članovi i dalje dolazili u čitaonicu nedjeljom kako bi razgovarali, igrali karte, jer je za njih čitaonica značila kolijevku, korijen, pravi dom gdje su se dobro osjećali. Da je njihova povezanost bila jaka, dokazuje i činjenica da su 1955. godine mohački Šokci pokušali oživjeti službeno ugašenu čitaonicu. Grad nije želio zadržati nekretninu u svom vlasništvu, ali prema važećim propisima nije je mogao ni besplatno predati drugima, pa je na kraju lokalna zadruga kupila i upravljala njome za svoje članstvo.

Godine 1992. čitaonica je oživjela pod imenom "Čitaonica mohačkih Šokaca". Zgradu je čitaonica otkupila od zadruge. Članovi čitaonice oživjeli su i tradicije: proslavu Antalove nedjelje, misu na hrvatskom jeziku, šokačke balove. I danas se u čitaonici odvija bogat kulturni život. Čitaonica se može pohvaliti s više grupa: dječjom plesnom grupom, tamburaškim orkestrom i folklornom grupom. Kontinuirano se stavlja naglasak na poučavanje šokačkog i hrvatskog jezika, koje se odvija unutar okvira čitaonice. Održavanje zgrade predstavlja veliki izazov za članove i vodstvo, ali obnovu provode uz veliku suradnju, čime čuvaju ljepotu "Šokačke čitaonice" koju su izgradili njihovi preci.