O mohačkim Šokcima

O podrijetlu imena Šokac postoji više teorija, no do danas nije moguće s potpunom sigurnošću odrediti ni to ni točnu lokaciju njihove domovine.

Najpoznatije objašnjenje ovog pojma dolazi iz pera Jablan Sokcsevica, koji u svom radu objavljenom u hrvatskom kalendaru 1825. godine iznosi da se izraz Šokac izvorno proizašao iz riječi „saka” (dlan). Budući da pravoslavni Srbi križaju se s tri prsta, dok katolički Šokci križaju s cijelim dlanom, on smatra da su Srbi s podsmijehom nazivali Šokce „dlanovima”. Najvjerojatnija i najracionalnija teorija dolazi iz rada J.B. „Odakle potječe ime Šokac” objavljenog u zborniku Osječki zbornik 1948. godine. Prema toj teoriji, južno od Save, na području Bosne, IV. Bela je stvorio granicu Soli (Solinec), koja je za vrijeme kralja Matije dobila status Solinskog banata. Samu Solinsku rudarsku oblast Hrvati su nazivali „sokut”. Kada su tadašnji katolici počeli bježati na sjever zbog turske invazije, Hrvati su ih nazivali „solićanima, solićkim ljudima”, dok su Slaveni, koristeći slavensku tvorbu riječi, nazivali „sokutacima”. Ova se oznaka kasnije prenijela i na stanovnike koji su se naselili iz sjeverne i srednje Bosne.

O podrijetlu današnjih Šokaca u Mohaču postoji više teorija, ali njihovo pravo podrijetlo još uvijek nije potpuno jasno. Prema nekim teorijama, oni su potomci slavenskih naroda koji su ovdje zatečeni tijekom seobe naroda, koji ovdje žive bez prekida. Druga teorija – prema kojoj su Šokci doseljenici koji su se naselili tijekom proteklih stoljeća – čini se uvjerljivijom.

Šokci su, poput drugih Hrvata koji žive u Mađarskoj, došli u Mohač kroz više migracijskih valova, tijekom turske okupacije. Najranije naseljavanje Šokaca vjerojatno se dogodilo između 1687. i 1690. godine. Drugi val mogao se dogoditi krajem 1690-ih. Oni koji su tada bježali u Mohač dolazili su s područja Bosne. Kroničar Bosna-Argentina zabilježio je 1726. godine važne detalje o tragičnoj sudbini i bijegu bosanskih samostana za buduće naraštaje. Dva oca, koji su ostali čuvati samostan u Srebrenici, na kraju su morali napustiti svoju crkvu i s vjernicima pobjeći u Mohač, gdje su se smjestili uz obalu Dunava, na južnom dijelu grada (u blizini ruševina crkve svete Barbare). Prema jednom popisu iz kraja XVI. stoljeća, oko četiri tisuće ljudi tako je pobjeglo u Mađarsku – od toga 150 vjernika iz Srebrenice, koji su se u potpunosti naselili u Mohaču. Imena obitelji čuvaju se u matičnim knjigama arhiva mohačkog samostana: Kalkán, Balatinac, Putics, Anekics, Palikucsa, Tedona, Vidák, Sikuzla, Kustura, Lovák, Kersity, Vukovics, Bubreg, Kesics, Szidonya itd. Ova imena i danas se mogu naći među stanovnicima Mohača.

Treći migracijski val Šokaca u Mohač može se smjestiti u razdoblje 1730.-1741. godine, kada su se doselili iz Belovara, Križevaca, Like i starog Bijelog Hrvatske, ili iz sjeverne Bosne. Kao rezultat tri migracijska vala, formirala se šokačka populacija u Mohaču iz tri ilirska plemena – bunjevaca, bosanaca i konačno Hrvata (Šokaca) – u jedan narod. Jedinstveno ime Šokac može se povezati s činjenicom da su stanovnici katoličkih slavenskih sela u okolici Mohača i južne Baranje, koji su pripadali Hrvatskoj, svi bili šokački doseljenici, te su tako i Mohačani jednoglasno nazivali Šokcima.

Danas šokačka kultura, način života i prisutnost i dalje značajno obogaćuju život u Mohaču. Redovito se održavaju balovi, izložbe, koncerti, kazališne predstave, a naravno, buše, koje su postale zaštitni znak Mohača, najiščekivaniji su događaj svake godine.

Šokačka populacija koja se danas smanjila nastoji se, koliko je moguće, održati zajedno i čuva preostale mrvice svoje kulture i tradicije.